Šaljem ti tuđe pesme dok ne napišem najlepšu pesmu, pesmu koja nema kraja a ni početak joj se ne zna. Slika drveta na vetru jeste lepa, u ovoj pesmi joj nije mesto, neka se njiše u nekoj drugoj pesmi posvećenoj nekoj drugoj ženi. Mostovi spajaju ljude ali su od kamena a ovo će biti pesma o strasti a strast je vrela, ovo ipak nije ni pesma o strasti, strast je prolazna a ti traješ. U ovoj pesmi neću pisati o poljupcima usnama, u njoj ću ti dušu poljupcima celivati, nema mesta materiji kada si od svetlosti sačinjena. Ova pesma je o pogledima, duši i svetlosti i zato u njoj ne traži cvetove ruže, ispreplitana tela ili boju tvojih očiju, u njima ćeš videti sebe golu ko od majke rođenu ali od sjaja načinjenu, biće to lepa pesma.
No comments:
Post a Comment